

Figuralni kapitel iz katolikona Klini III sa predstavom personifikacije jednog od četiri tona grigorijanskog pojanja, 1101-1033
Liturgija
Centar svakodnevnog života srednjovekovnog čoveka je većim delom bila crkva. Ona je dom Gospodnji, u kome se svaki čovek oseća sigurno. Pristupanjem u crkvu on svim čulima prima i prihvata ljubav Hristovu. Ovakva praksa doživljavanja Boga razvija se u srednjem veku, gde bi uz pomoć svih vizuelnih sredstava pokušao materijalizovati samu prirodu Hrista, sve u pokušaju potvrde njegove sveprisutnosti. Osnovna sredstva ove prakse su liturgija, koja podrazumeva vizuelne elemente, crkveno pojanje, kađenje i sam čin evharistije. Vizuelnom kulturom, najpre slikarstvom i skulpturom, čovek prisutan na bogosluženju, podsećan je na žrtvu koju je Hristos podneo za ljudski rod , takođe i na radost vaskrsenja koja očekuje svakog pri drugom Hristovom dolasku. Crkveno pojanje je prvo što čuje pojedinac koji stupa u hram. Pojanje zauzima važno mesto u bogosluženju što nam i dokazuju široko zastupljene predstave četiri tonova gregorijanskog pojanja na figuralnim kapitelima, kao što je prikazano našem primeru . Pojanje je otelotvorenje Boga Logosa kroz reč, koju je samom milosti Božjom primio pisac dela koje se peva. Reč u srednjem veku ima veliku moć posebno u crkvenom smislu, jer od reči je sve nastalo. Smatralo se da samo ljudski glas može da veliča Boga. Tokom bogosluženja sveštenici koriste tamjan kojim kade. Tamjan simboliše molitve koje se uzdižu ka Nebu. Kađenjem se izražava poštovanje. Ovim opojnim mirisom bi svaka individua prisutna na bogosluženju bila opčinjena, i imala osećaj prisutnosti božanskog. Najveći čim jednog bogosluženja je evharistija. Ona ponavlja čin koji je ustanovio sam Hristos na tajnoj večeri. Suština je u beskrajnoj žrtvi koju prinosi cela crkva, evharistija omogućava sjedinjavanje sa Hristom i u Hristu. Ovim činom se hleb i vino pretvaraju u krv i telo Hristovo, koje sabrani narod prima radi jedinstva sa Hristom. Još jedan važan princip je taktilni osećaj, iako su sveštenici i monasi ti koji imaju više dodira sa svetim predmetima, I običan čovek je u određenim prilikama mogao da se pokloni ili celiva određene relikvije ili čudotvorne ikone. Time bi potkrepio svoju veru i bio svedok moći Hristove.